< Prošla izdanja

6. Međunarodni festival fotografije Organ Vida — Refleksije



Datum: 26.09. — 10.10. 2014.
Lokacije: Lauba — kuća za ljude i umjetnost, Foto Galerija Lang, Galerija 512, Galerija Greta, Akademija dramske umjetnosti, Aplauz produkcija kulture, Dokukino Zagreb
Tema: Refleksije
Žiri: Corinne Noordenbos, Kent Klich, Emma Bowkett, George Georgiou, Irina Rozovsky, Ana Opalić

Pogledajte galeriju fotografija s festivalskih događanja ili digitalni katalog festivala.

 

TEKST NATJEČAJA


Refleksija (
lat.), misaono, razumsko osvrtanje na doživljavanje; pomišljanje, razmišljanje, rasuđivanje. Refleksija je zapravo viši stupanj svjesnosti, ‘znanje o znanju’, misaono promatranje svjesne aktivnosti i njenih ostvarenja (…) značajni izvor spoznaja o psihičkim činjenicama, te o logičkim zakonitostima svijesti uopće.
— Filozofski rječnik

Refleksije su, kako nas filozofski rječnik uči, značajan izvor znanja, spoznaja i razumijevanja sebe i svijeta. No da bismo te refleksije mogli uobličiti u sudove iz kojih bismo bili u stanju izvesti određene zaključke, potreban nam je jezik kojim ćemo ih prenijeti iz naših umova i prikazati svijetu. Riječi su međutim u našoj zapadnoj kulturi što se izricanja sudova o svijetu tiče i dalje primarno komunikacijsko sredstvo, a fotografija se — kao umjetnost, disciplina ili oblik komunikacije — u srednjestrujaškom diskursu još uvijek vrlo često tretira kao marginalna ili barem podređena komunikacijska praksa. Za austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina međutim, mišljenje i razumijevanje pripadaju primarno domeni slike. U tom će smislu on uvijek sebe imenovati Freudovim poklonikom i učenikom, referirajući se pritom na sljedeću Freudovu izjavu: Thinking in pictures is…only a very incomplete form of becoming conscious. In some way, too, it stands nearer to unconscious processes than does thinking in words, and it is unquestionably older than the latter both ontogenetically and phylogenetically.

Sama se refleksija nalazi pritom i u srži većine fotografskih aparata. SLR, ili single lens reflex sustav, upućuje nas na maleno ogledalo u srcu fotoaparata koje posreduje između ljudskog oka/uma, i onoga što vidi objektiv. Ovo ogledalo reflektira sliku koja se pred njim nalazi, pomažući tako čovjeku da (ob)uhvati što smatra bitnim i vizualnim jezikom progovori o onome što je vlastitom refleksijom spoznao, sažimajući pritom vrijeme i mjesto na dvodimenzionalni odsječak svijeta omeđen čvrstim rubovima fotografskog papira ili jedinicama i nulama suvremene tehnologije. Čovjekov je pomno ugođeni tjelesni aparat u tom smislu vrlo nalik kameri, koja mu omogućuje da svoja promišljanja osim nizanjem slova prstima izrazi i okom, odnosno slikom.

Budući da se svijet u kojem živimo danas suočava s ogromnim promjenama praćenima etičkim i ekonomskim izazovima, želimo potaknuti fotografe da se s njima suoče i da ih promišljaju. Voljeli bismo doznati i vidjeti ono što i oni sami vide i osjećaju kao društvene probleme, ili pak situacije koje ih more kao pojedince. Pod kojim kutom, i na koji način reflektiramo fotoaparatom, ili vlastitim umom? Gdje nastaje i nestaje taj odraz/refleksija, i jesmo li mi uopće njegovi vlasnici? Stojimo li u odrazu gradskog izloga kao demijurzi vlastitog univerzuma, ili ogledalcem reflektiramo šira društvena pitanja? Odražavaju li se ona pritom danas primarno u privatnim ili javnim sferama, i kako te sfere izgledaju u svojoj slikovnosti? Može li se kolektivna memorija izraziti refleksijom fotografskog aparata, i što nam njezina slika govori o prošlosti pojedinog naroda? Treba li pritom pojedinim fotografijama i pisani tekst kao njihov nužni dodatak, ili misaona istovremenost slike može govoriti i sama za sebe? Bilo da je u pitanju etika kao duhovna optika ili se radi o pogledu u širem psihoanalitičkom smislu, koji u sebi obuhvaća pitanja feminizma, drugosti i diskriminacije, (fotografsku) umjetnost shvaćamo kao sredstvo izražavanja koje ima emancipatorski potencijal za promjenu.

Vidimo svijet i sebe, ali ga i reflektiramo. Ako je Wittgenstein svojom mišlju da je ono najvažnije nemoguće izreći bio u pravu, možda se to neizrecivo ipak može iskazati upravo jezikom fotografije. Ovogodišnje šesto izdanje festivala Organ Vida želi istražiti na koje se sve načine takva i slična promišljanja odnosno refleksije mogu izraziti medijem fotografije, i postoji li u njegovim granicama još prostora za njihovo pomicanje.

— Petra Belc

 

FINALISTI

Alvaro Deprit — Al Andalus

Antoine Bruy — Scrublands

Daesung Lee — On the shore of a vanishing island, Ghoramara

Danila Tkachenko — Escape

Egor Rogalev — Synchronicity

Giovanni Cocco — Monia

Guy Martin — City of dreams

Lek Kiatsirikajorn — Lost in Paradise

Mitar Simikic — Šarac

Prasiit Sthapit — Change of course

 

POHVALJENI AUTORI

Alnis Stakle — Shangri-La

Olga Ingurazova — Scars of independence

David Brunetti — Dreaming of Syria

Willie Osterman — Chemotoxic

Myriam Meloni — Behind the absence