< Vijesti

5 pitanja za Cristinu de Middel



1. Kakve radove bi voljeli vidjeti u kontekstu ovogodišnje teme natječaja OV Novi građani?

Htjela bih vidjeti radove koji se kritički postavljaju prema samoj ideji državljanstva, pogotovo sada kada su se granice i ograde vratile u novinske naslove. Htjela bih vidjeti utopiju i nastojati zamisliti svijet bez granica i putovnica. Vjerujem da je fotografija dokazala da je sposobna objasniti doslovni svijet u kojem živimo, no ima do sada neistraženi potencijal u zamišljanju rješenja i distopijskih proročanstava. Fotografija može služiti kao dokaz, no može i vizualizirati proročanstva.

 

2. Možete li i u vlastitom radu prepoznati dodirne točke s ovom temom?

Provodim većinu života putujući s jednog kraja na drugi, a sve te sigurnosne kontrole postale su apsurdna rutina koju  konstantno trebam probavljati. Moja osobna povijest omogućava mi da se konstanto postavljam kao ne-građanin. Ne sviđa mi se ideja pripadanja određenoj zemlji i to da ju slavite i branite….to je nešto što nisam nikada razumjela i što me još čini jako nervoznom. Stoga mislim da se to odražava u mom radu jer u njemu nema državljanstva ili ideje o nacionalnosti. To ne znači da negiram svoje porijeklo.  Govorim iz perspektive sredovječne bijele žene sa Zapada, no trudim se prenijeti poruke koje mogu biti univerzalne, ili barem razumljive velikoj većini.

 

3. Svojom knjigom Afronauts doživjeli ste veliki uspjeh i postala jedna od najcjenjenijih svjetskih fotografkinja. Kako doživljavate taj streloviti uspjeh, što se za vas promijenilo?

Sve se promijenilo za mene nakon knjige The Afronauts i slažem se s ljudima koji misle da je to bilo previše. Nakon pet godina mogu samo reći da razumijem samo dijelove toga što se dogodilo, ostatak ostaje tajna…No svakako sam odlučila iskoristiti sva ta vrata koja su se za mene otvorila. Odlučila sam se za strategiju trčanja prema naprijed i pokušala sam izbjeći gledanje unazad, samo sam se suočila s novim kontekstom. Zato sam bila tako produktivna u godinama nakon tog fenomena. Nisam htjela stati i previše razmišljati. To možda nije bila najbolja stvar koju sam mogla učiniti, no pomoglo mi je da izradim dosljedniji portfolio.

 

4. Radite na više projekata odjednom i većinu objavljujete u foto-knjigama. Zašto je photo-book tako važan medij za vas?

Skupljam knjige od malih nogu, tako da je knjiga jednostavno objekt koji volim. Moje su knjige kao bilježnice. Sadrže označene, podcrtane dijelove i moje crteže jer zaista pripadaju mojoj osobnoj povijesti. Kad sam otkrila fotografske knjige, uspjela sam sjediniti moje dvije strasti i još uvijek eksperimentiram s mogućnostima. Na sreću, nisam jedina, produkcija je trenutno i kvantitativno i kvalitativno odlična. Izgleda da je foto knjiga postala jedna od najboljih platformi za dijeljenje fotografskih projekata.

 

5. Karijeru ste započeli kao novinski fotograf da bi se kasnije opredijelili za put konceptualne fotografije. Kako danas birate teme kojima se bavite kad vam ih više ne određuju novinski urednici?

Teme su ostale iste. Sada jedino koristim jezik koji je slobodniji  i dopušta mi da se igram sa subjektom i objasnim priču iz više uglova ako je potrebno. Veoma me frustrira kad vidim  da novine koriste jedan te isti tip slika da objasne jedne te iste stvari, a ne dobivaju nikakvu reakciju publike, a vjerujem da to nije do toga da je publika apatetična ili nezainteresirana, nego je do toga što je priča ispričana milijun puta jednim te istim riječima.  Za mene kriza medija djelomično proizlazi iz toga što je jezik gotovo iscrpljen. A to ne znači da će jedan jezik zauzeti mjesto drugoga, vjerujem da ima mjesta za sve. Smatram da dokumentarna fotografija i dokumentarni pristup nisu dovoljni kako bi se razumio kompleksan svijet u kojem živimo. Sada se bavim temama poput prostitucije, radnih uvjeta u Indiji, rasizma, nasilja u favelama, okolišnim problemima, itd…no koristim jezik koji bi trebao povratiti interes publike te otvoriti debatu o subjektu, a ne prikazati određenu istinu.