< Vijesti

5 pitanja za Erika Vroonsa



Porazgovarali smo s Erikom Vroonsom, urednika GUP Magazinea i Newdawn Papera, koji će održati radionicu Razvoj fotografskog potpisa na ovogodišnjem festivalu Organ Vida. Prijaviti se možete OVDJE.

 

Koji su fotografi utjecali na vaše zanimanje za fotografiju?
U fotografiju sam ušao iz pomalo drugačijeg kuta. To jest, moje prvotno zanimanje za fotografiju bilo je akademske prirode; htio sam istražiti vizualnu kulturu u širem smislu, i kako fotografije komuniciraju s gledateljima. Tako da su me više zanimali semiotika i socijalni značaj fotografija nego autorstvo. Zapravo, i sada kada toliko blisko surađujem s autorima tolikih sjajnih projekata, i dalje shvaćam njihova postignuća najprije kao uspješnu vizualnu komunikaciju.
Kako nisam posebno naklon niti jednom „autoru“, naučio sam da iako ima mnogo dobrih fotografa, na duge je staze vrlo težak zadatak biti sjajan i izuzetan vizualni „prevoditelj ideja“.

Koja je zadnja izložba koja vas je iznenadila? Zašto?
Želio bih istaknuti da su izložbe koje me mogu pozitivno iznenaditi one izložbe u kojima je sam prostor dobro iskorišten. Za mene su najbolje prezentacije fotografija one u kojima je očigledno da je kustos svijesno iskoristio opipljive kvalitete (fotografije kao objekte) i fenomenološke aspekte izložbe (činjenicu da izložbu čini prostor, i da su posjetitelji ti koji taj prostor aktiviraju. Ukratko, izložbu čini njihova „prisutnost“.). Smatram da je prilično neobično da se prilikom produkcije knjiga dosta vodi računa o publici, a da se o tome prilikom postavljanja izložbi rijetko razmišlja. To se treba promijeniti!

Imate li običaj redovito posjećivati galerije ili muzeje?
Kada živite u Nizozemskoj, teško je pratiti sve što se događa. Posjetiti sve izložbe u mnogobrojnim muzejima i galerijama težak je zadatak, no trudim se obići koliko god izložbi mogu. Ono što pokušavam izbjeći su otvorenja. Ako na njih i odem, odlazim nakon pet minuta. Volim većinu ljudi tamo i divim im se, ali jednostavno ne mogu podnijeti da ih sve odjednom vidim…

Kako ste se počeli baviti fotografijom?
U svojim ranim tridesetima shvatio sam: mogu se baviti fotografijom a da ne budem fotograf! Tako da sam odustao od doktorata iz novinarstva, i umjesto toga upisao sam magisterij iz fotografije na Sveučilištu u Leidenu (Nizozemska), kako bih mogao postati stručan u svim aspektima tog medija, ne samo u izradi fotografija. Iako sam u zadnjih par godina iz istraživanja fotografije prešao u istraživanje kvalitete fotografija (na primjer, bavio sam se kritičkim pisanjem, bio sam urednik, radio sam kao mentor na radionicama), kod mene će uvijek biti aktivnija ona druga strana mozga, ona koja ne potiče velikog umjetnika na djelovanje. No zaista se divim ljudima koji posjeduju takav kreativni poticaj, a na njih sam pomalo i ljubomoran.

Što želite postići fotografijom?
Ah, da. Što želim? Želja mi je razumjeti dio svijeta koji ne mogu vidjeti vlastitim očima, a gledanje fotografija – svakakvih fotografija – odličan je dodatak dubokim mislima intelektualaca kakve se mogu pronaći u pisanju. Moja je ambicija podići sveukupnu razinu vizualne komunikacije, kako bi se time podigla kvaliteta javnog života u zajednici. To iz mene progovara aktivist, a iz iskustva znam da se zajedničkim radom u radionicama fotografije ta ambicija može neposredno provesti u djelo.