< Vijesti

5 pitanja za Alixandru Fazzinu



Razgovarali smo s Aleixandrom Fazzinom, fotografkinjom iz NOOR agencije, koja će u Zagrebu održati radionicu pod nazivom Izbliza: dugoročno dokumentarno pripovijedanje. Prijaviti se možete OVDJE , a rok je do 31.08.!

 

Što biste htjeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja vaših radova?
Najvažnije mi je da moje djelo zaokupi gledatelje. Moje se fotografije se gotovo uvijek bave suvremenim problemima, one prikazuju priče o kojima se nije dovoljno izvještavalo i koje su prošle nezamijećeno. Ključno je da prikaz potakne zanimanje gledatelja za određenu temu i omogući mu, nadam se, bolje razumijevanje svijeta kroz moje oči.

Kada držim radionice ili tečajeve, najvažnije mi je da su sudionici inspirirani! Nadam se da će naići na nešto malo, ali posebno, što će utjecati na njihov budući rad – tako da kada napuste radionicu, mogu unaprijediti vlastite projekte.

 
Koji su fotografi najviše utjecali na vaše zanimanje za fotografiju?
Ne potječem iz fotografskog okruženja pa mi je teško odgovoriti na ovo. Na mene utječe okolni svijet, a ono što hrani moju maštu proizlazi iz više disciplina, nije samo djelo nekolicine ljudi. Najčešće uzmem u ruke knjigu i upravo to bude ono što kod mene pobudi zanimanje. Sjećam se da sam u studentskim danima čitala Marthu Gelhorn i da mi je ona bila golemo nadahnuće.

 
Koja je posljednja izložba koja vas je iznenadila? Zašto?
Ne iznenadila, ali mislim da je nedavna izložba Laiae Abril pod nazivom O pobačaju (On Abortion) u Arlesu bila jednostavno fantastična. Nevjerojatno je kako se ona bavi tako širokom i teškom temom i na nju tako elokventno odgovara fotografijom.

Jako mi se svidjela i izložba Imrana Qureshija u umjetničkom centru Barbican u Londonu. Prije toga njegova sam djela vidjela samo jednom u Pakistanu, a instalacija u Barbicanu, prepuna odjeka nasilja, bila je veoma moćna.

 
Kako ste se počeli baviti fotografijom?
Studirala sam umjetnost, tako da sam se izvorno bavila crtanjem i slikanjem. Započela sam fotografsku karijeru radeći kao ratni fotograf s britanskom vojskom u Bosni. Tada je fotoaparat bio ništa drugo doli alat u mom ruksaku s priborom, no u biti prelazak s papira na fotografiju nije bio ništa novo.

 

Koja su vaša razmišljanja o suvremenoj fotografiji? Što biste željeli postići fotografijom?
Ono što se smatra fotografijom i ono što fotografija zapravo jest dvije su jako različite stvari u suvremenom svijetu. Oko je gotovo postalo fotoaparat, a ljudi su postali ovisni o slikama, uređajima i ekranima (koje ja ne posjedujem). Nalazimo se na točki preokreta u kojoj svijet fotografije prijeti da će nadvladati slike na zidovima i stranicama. Iako se s takvom praksom ne slažem, uzbuđeno pratim u kojem bi smjeru fotografija mogla ići.

S druge strane, moja djela istražuju ono što nije toliko neposredno. Trudim se izraditi detaljno dokumentirano djelo koje zahtijeva duže promatranje. Postoji tržište za takav tip novinarstva, a, naravno, i tržište umjetničkih knjiga ponovno je procvalo, pa se zaista nadam da i dalje mogu uspješno opstati.

Iako mi je uvijek važno da su moja djela dugovječna, trenutno istražujem nove načine angažiranja publike i prezentiranja fotografija. Nadam se da ću uskoro dizajnirati novu instalaciju!

 

Photo © Eduardo Diaz