< Vijesti

Ambivalentni eklekticizam suvremene fotografije



Ovaj esej analizira opus fotografa Bojana Salaja koji djeluje u Ljubljani. Izvorno je objavljen u časopisu Membrana, br. 66/67 (2016.).

Zadnjih godina 1980-ih došlo je do značajnog širenja percepcije i ekspresivnih mogućnosti vizualne umjetnosti u muzejima i umjetničkim galerijama, koji su dotad bili rezervirani za konvencionalne umjetničke medije, a fotografija je polako postajala sve popularnija. Iako je fotografija priznata kao umjetnost još od prvih godina 20. stoljeća, njezina je prisutnost na umjetničkom polju oduvijek bila sporadična i marginalna. Danas je fotografija postala autonomno polje vizualne kreativnosti, scena u sceni; nadilazi se pojam fotografije kao medija koji prenosi (neosporivu) stvarnost. Za vrijeme svoje evolucije fotografija se otvarala i miješala s ostalim izražajnim sredstvima i pristupima. Kao što je to moderna umjetnost, i moderna je fotografija uočljivo eklektična te nekada svjetlosnim godinama daleko od svoje konvencionalne reprezentacije.

To je također bilo razdoblje u kojem je Bojan Salaj – umjetnik koji se može smatrati utjelovljenjem već spomenute promjene u percepciji fotografskog medija među slovenskim fotografima – izveo svoje prve pothvate u tom umjetničkom polju. Salaj nikad nije radio kao dokumentarni fotograf ili fotoreporter; njegova autorska praksa oduvijek je bila primarno usredotočena na kontekst izložbe i protiv nekonvencionalnih rješenja.

Bojan Salaj, Claudio Misculin, 1990

Bojan Salaj, Claudio Misculin, 1990.

 

To je u skladu s njegovim svjetonazorom i područjem na koje se osvrće. Prvi puta se upoznao s fotografijom dok je studirao filozofiju, a kasnije je postao samouki profesionalni fotograf. Počeo je kao fotograf u studiju, modni fotograf te fotograf koji radi u kazalištima i na koncertima. Trenutno radi za Nacionalnu galeriju Slovenije na fotografiranju muzejskih izložaka. Svoja prva umjetnička djela stvorio je u suradnji s grupom Veš slikar svoj dolg snimajući kamerom prolazne i krhke instalacije. Njegova prva samostalna djela počela su se pojavljivati početkom devedesetih, no većina ih je objavljena i predstavljena sa zakašnjenjem od par godina.

Salaj je jedan od onih fotografa za koje je karakteristično duboko promišljanje značenja i percepcije slike iz različitih, većinski filozofskih gledišta. U isto vrijeme Salaj prati objektivistička načela fotografije koja su utemeljili umjetnici iz takozvane Düsseldorfske škole. Na prvi pogled njegova je umjetnička praksa ekstremno eklektična i postmoderna, što proizlazi iz činjenice da Salaj nije u potrazi za vlastitim individualnim i prepoznatljivim umjetničkim glasom; on se usredotočuje na individualne projekte te u svoja djela unosi različite teme i osvrte. No u njegovim djelima može se uočiti središnji motiv. U proteklih 25 godina Salaja je privlačilo ovdje i sada; to uključuje temeljne probleme reprezentacije fotografije u masovnim medijima, ikonografiju struktura moći – bila to država ili kapital – modele konstrukcije povijesti te načine formiranja nacionalnih i kulturnih identiteta. Salaj u svojim djelima kontemplira o projektu modernizma, tog koncepta ključnog za razumijevanje 20. stoljeća, koji je uspio podrediti umjetnost – i ostala društvena područja – kapitalu.

Bojan Salaj, Snapshots, 1993

Bojan Salaj, Snapshots, 1993.

 

Salajev prvi neovisni projekt, Snapshots, nastao je 1992. godine pod utjecajem neizvjesne političke situacije u bivšoj Jugoslaviji pogođenoj građanskim ratom, koja je preko noći postala top tema u svim masovnim medijima na svijetu. Bombardiran eksplicitnim slikama nasilja i patnje koje su – unatoč, ili upravo zato što su po svojoj prirodi spektakli – pobuđivale kod većine gledatelja osjećaje inercije i mrtvila, Salaj je odlučio ostati u zaštićenom okrilju svog doma i fotografirati TV ekran. To je bio njegov način isticanja mogućnosti da su emitirane slike plod manipulacije kojom se dugoročno konstruira diskurs stvarnosti. Slike masakriranih civila u Sarajevu i ratnih zarobljenika u koncentracijskim logorima stvorene su kako bi potaknule ljude da ih dvaput pogledaju i analiziraju. Što te slike znače osobama koje prate dnevne vijesti sa sigurne udaljenosti? Koji je njihov širi kontekst? U sličnoj je maniri, no ovoga puta online, Salaj tražio slike ključnih događaja nedavne povijesti te ih je združio u asocijativne diptihe.

Bojan Salaj, Portraits, 1994-1996

Bojan Salaj, Portreti, 1994.-1996.

 

Između 1994. i 1996. godine Salaj je stvorio seriju bezimenih portreta ljudi, pročišćenih od svih socijalnih, političkih i kulturalnih konotacija. To su portreti slovenskih građana koji nisu etnički Slovenci. Taj je projekt otvorio osjetljivo poglavlje o nacionalnosti, pripadanju i kulturalnom identitetu koji čine neizbježan dio konstrukcije nacionalnog identiteta. Umjetnikova je namjera nevina na prvi pogled, no subverzivna u svojoj srži. Do 1991. godine Slovenija je bila dio multietničke federacije u kojoj je proskribiran nacionalizam prema politici (kako je glasilo popularno geslo) „bratstva i jedinstva“. Nakon raspada bivše Jugoslavije u novom je društvenom kontekstu duh izišao iz boce manifestirajući se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u obliku krvavog građanskog rata, a u Sloveniji u obliku dugo zataškivanog birokratskog „brisanja“ više od 25 000 ljudi. Tijekom stvaranja serije fotografija Salaj, poput mnogih Slovenaca, nije znao što se događalo. Stoga njegova prvotna namjera nije bila konkretna nego univerzalna. Njegovi su portreti tihi svjedoci neizbježnosti multikulturalizma u globalnom selu te relativnosti pripadanja određenoj grupi u vremenu kad je većina identiteta prelazila nacionalne i etničke granice.

Izravno iskustvo formiranja novih državnih struktura i jačanja privatnog kapitala omogućilo je Salaju da detaljno istraži društvene promjene i s njima povezane prostore moći. U svojoj seriji fotografija Interijeri koja sadrži radove nastale tijekom nekoliko godina i u kojoj se koristi tehnikom analogne fotografije velikog formata, Salaj tematizira simbolične prostore moći, vizualnu ikonografiju religijskih i državnih struktura, kao i fenomen historiografije; dakle, tematizira ključna uporišta socijalne kontrole.

Bojan Salaj, Interjerji I, 2005

Bojan Salaj, Interijeri I, 2005.

 

U svojim Interijerima I Salaj se bavi religijskom ikonografijom utjelovljenom u ispovjedaonicama. Ti prostori pokore odražavaju sociopolitički i kulturalni pomak u odnedavno nezavisnoj državi koja je krajem 20. stoljeća počela aktivno uvoditi katoličku crkvu u javni život. Ispovjedaonice na autorovim fotografijama čine se kao dijelovi potpuno impersonalne i generičke arhitekture, pročišćeni od svih suvišnih konteksta i upravo su zato odlična metafora za društvenu promjenu.

U drugom dijelu serije, Interijeri II (2006), umjetnik se bavi tradicionalnim simbolima moći slovenske države pomoću kojih portretira poslovne objekte nacionalnog Parlamenta, Ustavnog suda i predsjedničke palače. Printovi u velikom izložbenom formatu su, unatoč ispražnjenosti i monumentalnosti, obilježeni detaljima koji svjedoče o funkcionalnosti posvećenih prostora i o činjenici da su objekti autoritarne arhitekture uvijek izgrađeni tako da se pored njih ljudi osjećaju sićušnima. Salaj ih prikazuje kao hladne i impersonalne, bez dodatnih komentara.

Bojan Salaj, Interiors II, 2006

Bojan Salaj, Interijeri II,  2006.

 

Interijeri III (2008.) posvećeni su prostorima od velikog značaja za lokalnu povijest, prikazujući pomoću kreacije mitova samu srž nacionalnog ustava. Nježni motivi krajolika snimljeni tehnikom camera obscura dodatno su obrađeni printanjem na platno, kako bi ih gledatelji lakše zapazili. Ti motivi suptilna su aluzija na slovensko impresionističko slikarstvo ranog 20. stoljeća te na umjetnike koje su kasnije svi režimi priznali kao nacionalne umjetnike koji su udarili temelje slovenskog identiteta u vizualnoj umjetnosti. Na prvi pogled romantične slike prikazuju, ako ih se pobliže promotri, tjeskobnost potaknutu izgradnjom vječno promjenjive službene povijesti i lokalne mitologije.

Bojan Salaj, Interiors III, 2008

Bojan Salaj, Interijeri III, 2008.

 

Salaj zaključuje svoj opširan ciklus multimedijskim performansom Interijeri-Poklapanja (2014.) u Nacionalnoj galeriji u Ljubljani. Instalacija se sastoji od četiri fotografije velikog formata koje prikazuju prostore moći čiji sastavni dio čini stanovništvo Slovenije – građevine europskog i slovenskog parlamenta, dvorane za skupštine NATO-a i UN-a. Dodao je nevidljivi element big brothera u obliku nadzorne kamere koja konstantno bilježi i arhivira pokrete posjetitelja.

Bojan Salaj, Interiors-Correspondences, National Gallery, Ljubljana, 2014

Bojan Salaj, Interijeri – Poklapanja, Nacionalna galerija, Ljubljana, 2014.

 

U svojim je nedavnim radovima – unatoč očiglednom minimalizmu i formalizmu svojih fotografija – Salaj prigrlio širi sociopolitički kontekst. U Crno, Bijelo (2015.), djelu čija konceptualna shema datira iz prve polovice 1990-ih, Salaj se posvećuje – pomoću kompleksnih konceptualnih gesta – dubokom promišljanju o sivoj eminenciji suvremenog društva, nevidljivoj, ali svudašnjoj prisutnosti kapitala. Tako Crno, Bijelo analizira izvor modernističke ideje koja je – svođenjem slike na geometrijsko polje – zauvijek promijenila koncepciju umjetnosti, a time i status umjetničkih djela i umjetnika. Naime, to je bilo razdoblje u kojem je umjetnost kontroverzno zakoračila u domenu nezasitnog tržišta gdje su umjetnička djela, kao i cijela financijska industrija, poprimila u potpunosti simboličnu vrijednost izraženu u dominantnoj nominalnoj valuti – novcu.

Iako je suvremen, Salajev pristup ovim socijalnim fenomenima distinktivno je metaforičan, oslobođen direktnog komentara. Komentar je skriven u slojevima formiranog diskursa, a na gledatelju je da ga prepozna i otkrije. U doba eksplicitnih slika i nedvosmislenih poruka, sam umjetnikov čin odbacivanja direktne retorike jest ono što je subverzivno. Umjesto toga, autor gledatelju baca mrvice i postavlja stupice, što vodi do angažiranog diskursa o pojedincu unutar vječno ambivalentne veze s vlastitom intimnošću, društvom, državom i kapitalom.

Bojan Salaj, Blacks, Whites, 2015

Bojan Salaj, Crno, Bijelo, 2015

 

© Miha Colner