< Vijesti

Hoće li Deutsche Börse Award ikada nadići svoj sadašnji geografski okvir?



O nagradi Deutsche Börse Award 2017

Dana Lixenberg, Sophie Calle, Awoiska van der Molen, Taiyo Onorato i Nico Krebs / u galeriji The Photographers’ Gallery, London [3.ožujka  – 11. lipnja 2017.]

Dvadeset godina nakon što je osnovana, Deutsche Börse Award uživa poseban status jedne od najvažnijh nagrada u suvremenoj fotografiji. Problematičan i nedovoljno precizan termin „suvremena fotografija“ ovdje se namjerno koristi, unatoč tome što još nije dogovoreno što se točno podrazumijeva pod tim pojmom. Obično se taj pojam odnosi na tzv. „fotografiju kao umjetnost“, tj. na širok spektar fotografskih praksi koje se uglavnom produciraju i prikazuju u galerijskom kontekstu ili u umjetničkim ili fotografskim knjigama. Deutsche Börse Award jedna je od platformi koje su pomogle proširiti i promovirati taj novi momentum u fotografiji koji je dotad nezapamćeno prodro u svijet umjetnosti u ranim 1990-ima. U isto je vrijeme stvorio vrlo uspješnu raširenu i autonomnu scenu u svijetu umjetnosti, što se odražava u svjetskoj mreži festivala i nastanku specijaliziranih galerija i časopisa. Fotografi i umjetnici koji su primili ovu prestižnu nagradu postali su najvažnije figure u ovom brzorastućem umjetničkom polju.

 

Taiyo Onorato i Nico Krebs, Zaha, 2013 / Projekt Euroazija  (2013.-2016.)

 

No uži izbor za Deutsche Börse Award tradicionalno je predvidljiv i u velikoj mjeri eurocentričan.  Nagrađeni umjetnici uglavnom žive i rade u centrima političke i ekonomske moći na Zapadu (SAD, UK, Njemačka, Francuska, Nizozemska, itd.), dok se ignoriraju marginalni kulturalni miljei u kojima su fotografske scene (također) vrlo uspješne. Nadalje, ne uzimaju se u obzir važni igrači iz tih scena koji posjeduju sjajne uvjete za produkciju i široko znanje. U prošlom desetljeću ravnoteža moći, važnosti i kvalitete fotografija neizbježno se (postepeno ali sigurno) pomiče ka tzv. zemljama u razvoju (Kina, Indija, Rusija, Brazil, itd.) u kojima su već žive scene doživjele procvat. Sve te sredine konstantno ignoriraju donositelji odluka o nagradi Deutsche Börse Award koji, kao i većina nagrađenih umjetnika, uglavnom dolaze iz ili žive u Europi ili SAD-u. Ta situacija odražava činjenicu da je mnogo godina Zapad bio, a čini se da još uvijek jest, glavni trendseter u globalnoj umjetnosti i fotografiji. Iz tog se razloga finalisti Nagrade mogu promatrati kao dio koji predstavlja cjelinu svih suvremenih razvoja, tendencija i aspiracija u suvremenoj fotografiji. No koliko dugo može trajati ta hegemonija? Zapadne će institucije kad tad morati priznati da se (ne)ravnoteži moći, kao u dugom stoljeću nakon osnutka modernog svijeta, nazire kraj i da se novi svjetski poredak ne odnosi samo na ekonomiju, već i na kulturu. Trenutna izložba u Photographers’ Gallery u Londonu prikazuje širok raspon tehničkih mogućnosti i konceptualnih pristupa. Eklekticizam suvremenih fotografskih praksi toliko je neograničen da je uobičajeno vidjeti klasičnu dokumentarnu fotografiju i kompleksnu konceptualnu umjetnost, nove tehnološke pristupe i tradicionalne (ili čak povijesne) tehnike, jedno pored drugoga – supostoje, komuniciraju i povezane su.  Fotografija je postala poput suvremene umjetnosti: sve je moguće i (skoro) sve je dopušteno. Takvo se iskustvo može doživjeti na ovogodišnjoj izložbi četiri europska umjetnika i umjetničkih grupa: Dana Lixenberg; Sophie Calle; Awoiska van der Molen; i u tandemu Taiyo Oronato i Nico Krebs. Što oni prikazuju? I što imaju za reći?

 

Dana Lixenberg, Dee Dee Emir, 2013./ Imperial Courts (1993. – 2015.)

 

Nizozemska fotografkinja Dana Lixenberg prikazuje fotografsku knjigu u kojoj se nalazi njezin dugoročni projekt Imperial Courts koji dokumentira svakodnevni život u istoimenom stambenom naselju u predgrađu Los Angelesa. Trebale su joj 22 godine (1993. – 2015.) da ostvari seriju fotografija koja je, povrh svega, vrijedan dokument. Njezine fotografije prikazuju siromaštvo u toj zloglasno nemirnoj zajednici. Međutim, Lixenberg odlučno izbjegava širenje stereotipa tako što dokumentira normalnu svakodnevicu. Crno-bijeli portreti različitih veličina koji prikazuju stanovnike u ruševnom naselju nisu tendenciozni, već prikazuju njihovo dostojanstvo i prkos. Međutim, njihovo se siromaštvo neizbježno odražava u njihovom izgledu, kao i u njihovom naizgled loše održavanom životnom prostoru, tj. loše održavanoj javnoj infrastrukturi. Najviše zapanjujuća od svih fotografija je ona koja prikazuje autocestu koja okružuje naselje i određuje njegov marginalni položaj u tom raskošnom gradu. No fotografije aludiraju na nešto sveobuhvatnije  – stanje socijalnih stanova u Americi (i ostatku svijeta) i na medijski diskurs koji se na njih odnosi. Desetljećima nakon što su završeni državni stanovi u SAD-u i UK-u, došli su na glas kao vrlo opasna mjesta koja kontroliraju bande i koja su prožeta kriminalnim aktivnostima, kako bi se dokazalo da su socijalni stanovi neučinkovita mjera. Od 1980-ih, nakon pojave dominantne neoliberalne politike, mnoga su socijalna naselja razorena, a njihovi stanovnici ostavljeni da se snalaze kako znaju na nereguliranom tržištu. Nadalje, Lixenberg naglašava rasne aspekte segregacije, jer je populacija Imperial  Courtsa  većinom obojena i zbog toga većinom i socijalno zapostavljena. Fotografije prikazuju kako se u toku svih tih godina ništa nije promijenilo.

 

Dana Lixenberg, Autocesta, 1993./ Imperial Courts (1993.-2015.)

 

Taiyo Onorato i Nico Krebs, Trkaći automobil, 2014., Projekt Euroazija (2013.- 2016.)

 

U mračnoj sobi galerije The Photographers’ Gallery svoje mjesto nalazi opsežna prostorna instalacija tandema iz Züricha koji čine Taiyo Onorato i Nico Krebs. Instalacija potpuno prožima budnog gledatelja. Nekoliko fotografija i snimaka projicirani su na zidove te prikazuju određen broj fragmenata sa dugih izleta umjetnika po središnjoj i istočnoj Aziji. Unatoč lako pamtljivim fotografijama koje pričaju svoju priču, gledatelj se ne može oteti dojmu da ono što se prikazuje nije ništa drugo doli (osobna) prezentacija dalekih egzotičnih mjesta. Ta dva umjetnika, sviđalo se to vama ili ne, samo su obični turisti, stoga njihov dnevnik putovanja neizbježno prikazuje površan pogled na te rijetko viđene predijele. Igraju se mitovima i stereotipovima o „divljem istoku“, no u isto ih vrijeme stvaraju i šire, u pokušaju da izgrade kontekst koji je vrijedan truda te posjeduje određenu dozu ironije. Nadalje, projekt prožima poznat osjećaj da fotografije jednostavno ne mogu izazvati isti efekt (autorovih) osobnih iskustava. To je priroda fotografije kao posrednika. Fotografije su privlačne i pažljivo instalirane, no nedostaje im dublja i suptilnija poruka, kao i vizualni ili konceptualni izazov koji je krasio neka od njihovih prošlih djela kao što su filmska serija Chimney, Lamp & Fire ili njihov dnevnik putovanja SAD-om The  Great Unreal.

Veoma kompleksan rad izrađen jednostavnim sredstvima djelo je francuske konceptualne umjetnice Sophie Calle, koja predstavlja bolno iskren i intiman rad koji kombinira tekst i fotografiju. Calle je nominirana za umjetničku knjigu pod nazivom Moje sve (My All), zbirku njezinih projekata nastalih tijekom proteklih 40 godina. Dostojno je divljenja to što je autorica uspjela zgusnuti svoja djela bazirana na procesu u malu knjižicu načinjenu od razglednica koje su jednostavno povezane. Iz tog je širokog izbora izabrala nedavno napravljen rad Moja mama, moja mačka, moj tata, tim redom (My Mother, My Cat, My Father, In that Order) koji prikazuje intimnu priču o smrti voljenih osoba. Kao posljedice smrti, traume, anksioznosti, strahovi i nesigurnosti isplivali su na površinu, uključujući i pradavni strah od smrti.  Autorica je dovoljno hrabra i radikalna da izlaže te privatne probleme. Tamo je fotografija nogu njezine majke sa zadnje pedikure, jer je željela umrijeti lijepa; tamo je i fotografija preparirane žirafe u studiju autorice, za koju je smatrala da joj može pomoći u tuzi. Izlaže ulomke iz dnevnika njezine majke, koji svjedoče o njihovoj često napetoj i problematičnoj vezi. I, naposljetku, Calle također izražava svoju vlastitu taštinu kada žali što nije imala djece koja bi tugovala za njom kad umre. Njezina je instalacija jednostavna, nepretenciozna i učinkovita. Izmamljuje emocije i tjera na razmišljanje.

 

Sophie Calle, Moja majka, moja mačka, moj otac, Tim redom, 2012.

 

Potpuna suprotnost Calleinom bogatom narativnom djelu su fotografije koje potiču na razmišljanje nizozemske fotografkinje Awoiske van der Molen, koja istražuje dubine netaknutog prirodnog svijeta, ili štogod je ostalo od njega. Prikazuje mnoštvo zelenila koje se ne može geografski locirati i čini se da je univerzalno, a fotografije su crno-bijele. Čini se da se autorica fokusira isključivo na vizualne i estetske efekte amorfnih organskih struktura kao što su trava, lišće, krošnje drveća i vodene površine. Stoga se van der Molen može smatrati fotografskom impresionisticom.  Ona nastoji uhvatiti i izraziti svoje vlastite osjete i emocije koje nastaju kad se suoči sa silnom prirodom preko posrednika, tj. preko printova od srebrne želatine. Fotografije potiču na razmišljanje u toj mjeri da postaju nereprezentativne, poput apstraktnih slika.  Gledatelj se ne treba ni truditi potražiti (narativnu) supstancu jer je skrivena u samoj formi.

 

Awoiska van der Molen, 346-18, 2013.

 

Pobjednik natječaja za Deutsche Börse Award bit će proglašen na posebnoj ceremoniji 18. svibnja u galeriji The Photographers’ Gallery u Londonu.

 

© Miha Colner, Ožujak 2017.